Broj 814 - 18.01.2013

Intervju Dana: Enver Kazaz

Dženana Karup-Druško

 
 
 
Lagumdžija je Dodikov i Čovićev Pinokio
 
Prof. dr. Enver Kazaz sa Filozofskog fakulteta u Sarajevu među rijetkima je koji se već godinama ne libi kritički govoriti o svim lošim pojavama u društvu, političarima, predstavnicima vlasti i religijskih zajednica, o bošnjačkom nacionalnom pitanju, politici Republike Srspke, opoziciji, akademskoj zajednici ...

 

Enver Kazaz: “Ono što je Karadžić sanjao o teritorijalnoj podjeli zemlje Lagmdžija i Čović prebacuju u institucije sistema kako bi se ostvarila institucionalna getoizacija tri etničke skupine u Federaciji”
 

DANI: Gospodine Kazaz, jesu li Bošnjaci ugroženi u Bosni i Hercegovini?

 
Enver Kazaz: Govoriti o ugroženosti neke etnije u BiH podrazumijeva ući u fobičnu naraciju koju političke i druge elite zadnjih 20 godina odašilju u javnost s namjerom da mentalno podčine vlastite etničke zajednice, kako bi lakše prigrabile društveno bogatstvo i ostvarile bezočnu etnokapitalističku eksploataciju potlačenih klasa. Dakle, ugrožene su potlačene klase, ali ne kao Bošnjaci, Srbi ili Hrvati, već kao surovo izrabljivani radnici i radnice, odnosno ljudi koji ne mogu ostvariti svoje pravo na rad. Ugrožena je i BiH od strane političkih elita koje nemaju dovoljno snage da je konstituiraju iznutra, ali ni da je sruše. A unutar okvira nedovršive države i zemlje nedovršenog rata, sve tri etnije se autogetoiziraju i arhaiziraju u nemogućnosti da im elite riješe nacionalno pitanje, stoga što to čine na pogrešne načine – prvo surovim i krvavim ratom, a potom u postdejtonskom beznađu stalnim pokušajima da se teritorije sa etničkim većinama pokušaju konstituirati kao nacionalne pseudodržave. Republika Srpska je to gotovo i postala, dok se u Federaciji BiH sve više otvara kriza Vašingtonskog sporazuma, a time i hrvatsko-bošnjačka politička napetost sa velikim izgledima da se u budućnosti pretvori u politički sukob.
 
Dakle, jednostavan odgovor bi bio – ne, ni na koji način Bošnjaci nisu ugroženi više nego drugi. Bošnjačka etnopolitika luta između dva politička narativa. Jedan je tzv. građanska BiH, sa pravom jedan čovjek jedan glas, što se interpretira od strane druge dvije etnopolitičke elite željom za unitarizacijom zemlje i dominacijom Bošnjaka kao najmnogobrojnije etnije nad drugima. Taj narativ slijedio je SDP sa svojom ideologijom lažne multietničnosti, odnosno Stranka za BiH u Silajdžićevo vrijeme sa idejom pseudograđanske države. Na drugoj strani, Cerić i druge utjecajne ličnosti okupljene oko njega, sandžački muftija Zukorlić, npr., sve češće govore a pravu Bošnjaka na nacionalnu državu. Taj narativ mogao se prepoznati i u politici Alije Izetbegovića, koji je Bošnjake definirao 1993. godine kao temeljni državni element BiH.
 
DANI: Govorite o Bošnjačkom saboru?
 
Enver Kazaz: Ne samo o njemu, nego i postupcima koji su mu prethodili: napuštanje poznate platforme Predsjedništva BiH iz 1992. godine o odbrani zemlje, pa prvo tiha, a potom otvorena islamizacija Armije BiH, a onda i islamizacija društva. Njegova ključna dilema pred taj sabor bila je: narod ili država. Iz te lažne dileme izrasla je naracija o bošnjačkoj Republici Bosni, o čemu s dosta argumenata piše Šaćir Filandra u svojoj knjizi Bošnjaci nakon socijalizma. Sada tu naraciju obnavlja Cerić sa svojom kvaziintelektualnom halkom, iako je ona odbačena na tom saboru, uprkos tome što su je zastupala neka vrlo utjecajna imena, Enes Duraković, između ostalih.
 
Najutjecajnije bošnjačke elite otud nisu uspjele razviti viziju dinamičnog, individualno liberalnog, procesualnog bošnjačkog identiteta, te postdejtonske policentrične BiH i policentričnog bosanstva. One su se odlučile za arhaizaciju, viktimizaciju, autoegzotizaciju, autogetoizaciju, klerikalizaciju i čitav niz drugih narativa, osmanonostalgiju i turkofiliju prije svega, i na tim osnovama oblikovale današnju arhaičnu verziju bošnjačkog kulturnog i društvenog identiteta, čime je poništen ili doveden u pitanje bošnjački modernizam austrougarskog, komunističkog ili nekog drugog tipa.
 
DANI: U Republici Srpskoj i sad, kad je došlo do političkog razmimoilaženja Dodika s liderima drugih partija, tvrde da su to njihove unutrašnje razmirice koje nemaju veze s njihovim stavovima kad je u pitanju politika na državnom nivou gdje i dalje imaju identične stavove koji su dobro poznati. S druge strane u bošnjačkom korpusu postoje podjele, koliko one doprinose, a koliko odmažu rješavanju bošnjačkog nacionalnog pitanja unutar BiH, odnosno kako utiču na državotvornost Bošnjaka?
 
Enver Kazaz: Teško se mogu složiti sa odrednicom – podjele, koja je prekrila javni prostor. Politički pluralizam je demokratska tekovina i prednost, a ne nedostatak, jer otvara prostor za pobjedu najboljeg koncepta političkih ideja. Zajednički politički stav republičkosrpskih elita sudbini RS-a s težnjom da se taj entitet što više podržavi, bit će doveden u pitanje onog trenutka kad se unutar RS-a shvati da ona ne može postati druga srpska država na Balkanu. U tom smislu se i može reći da su te političke elite zarobljenici Karadžićevog ili postkaradžićevskog političkog stava koji im ne dozvoljava prelazak iz etnokratije u formu demokratskog pluralizma.
 
 Kad su bošnjačke političke elite u pitanju, rekao bih da se ne radi o podjelama, nego o ogromnim sujetama tri politička lidera, koje ih priječe da realiziraju demokratski koncept koalicionog djelovanja. Tu prije svih mislim na vođu SDP-a, Zlatka Lagumdžiju, koji je u zadnje dvije godine dokazao da nema ni političku strategiju, ni političku taktiku, i koji je apsolutni politički gubitnik u ovom trenutku, bez obzira bio na vlasti ili ne. On kao grobar socijaldemokratije gotovo izvjesno na narednim izborima doživjet će potpuni politički slom. Drugi je Fahrudin Radončić, koji je otvorio veliki sukob sa Bakirom Izetbegovićem i Sulejmanom Tihićem, a u sukobu između Lagumdžije i Tihića ponaša kao onaj ko dolijeva ne ulje, već benzin na vatru, nastojeći iz toga izvući što više političke koristi.
 
Treći lider, Sulejman Tihić, nakon što je demokratizirao i liberalizirao SDA i povukao neke vrhunske političke poteze dopustio je sebi da bude uvučen u sukob sa Radončićem i da se upeca u svađu između Bakira Izetbegovića i Radončića. Tihić nije smio sebi dozvoliti 2010. ulazak u vlast sa SDP-om bez HDZ-a, a postojeću krizu vlasti u Federaciji mogao je lako riješiti da nema tih ličnih sukoba sa Radončićem. Na taj način bi se on potvrdio kao ozbiljan real političar, a ne neko ko je svojedobno pravdao neprincipijelnu koaliciju sa SDP-om i njegovo gaženje legitimiteta hrvatske izborne volje čuvanjem posla za oko 3.000 članova SDA.
 
Dakle, ne smijemo olako lične sukobe kvalificirati kao političke podjele, nego je nužno govoriti o liderokratskoj i partitokratskoj prirodi vlasti, te nedemokratskom ustrojstvu političkih partija. Također, neophodno je analizirati razloge za nedostatak ozbiljne političke strategije sve tri najveće bošnjačke političke stranke i za nesposobnost njihovih lidera da zasnuju viziju razvoja BiH u budućnosti. Te su stranke obavezne da ponude rješenje ustavne krize zemlje na osnovama multietničnosti, etničkog pariteta i institucionalne autonomije, pri čemu bi pravo etničkih i svakih drugih manjina bilo polazište za ustavni konstrukt nove forme bosanskohercegovačke multietničnosti. A one se batrgaju u formama dejtonske troetničnosti na osnovu koje se ne može konstituirati demokratska BiH, nego može dotrajavati dok potpuno ne atrofira i kao društvo i kao država.
 
DANI: Koliko je upravo takvo stanje u bošnjačkim političkim partijama, odnosno njihovi međusobni odnosi, ostavilo prostor za osnivanje nečega što je ambiciozno nazvano Svjetski bošnjački kongres?
 
Enver Kazaz: Nisu te partije otvorile prostor za formiranje bošnjačkog kongresa, nego jedna od njih, ona Radončićeva, koja je koristila Cerića dok je bio reis za uvećavanje svog simboličkog kapaciteta i za bildanje rigidne desničarske ideologije. Danas kao da se Radončić pomalo distancira od Cerića, ili ovaj od njega, ili se možda radi o Cerićevoj ambiciji da kontroliše sve u Bošnjaka, i religiju, i politiku, i kulturu, i ekonomiju, i finansije. No, te partije ne bi, i da su htjele, mogle spriječiti Cerića da formira svoj, a svjetski, uz to i bošnjački Kongres. Ne bi, sve da među Bošnjacima cvjeta braćo-sestrinsko cvijeće i teku med i mlijeko.
 
Naprosto, radi se o tome da su Svjetski bošnjački kongres i bivši reis kao njegov vožd zakonomjerna pojava. Ta se zakonomjernost mogla vidjeti onog trenutka kad je Alija Izetbegović svoju SDA odredio kao stranku kulturno-povijesnog mulimanskoga kruga. To je početak arhaizacije bošnjačkog kulturnog, društvenog i političkog identiteta. Izetbegović je zasnivanjem takvog, homogeno shvaćenog, organskog, krvno-srodničkog, repatrijarhaliziranog, klerikalnog koncepta nacionalnog bošnjačkog identiteta otvorio prostor vjerskim elitama za dominaciju nad svim drugim. Ideologizirana religija se ukazala kao metaoznačitelj tog identiteta i kao vrhunaravno znanje. Podsjetimo se, tada je njegov glavni ideolog bio Muhamed Filipović, koji je danas jedan od ključnih ljudi Svjetskog bošnjačkog kongresa. Tada je i započeo bošnjački antimodernizam na osnovama demonizacije komunizma i rigidnog okcidentalističkog diskursa baziranog na krivom čitanju Špenglerove kritike Zapada.
 
 A potom je otpočelo reinterpretiranje tradicije i potraga za mitocentričnim naracijama o etničkom prapočetku, koji se jednom smještao u rajsku sliku osmanskog doba, pa onda u mitsku priču o srednjovjekovnom raju, ili pak u vjersko-legendarne naracije tipa Ajvaz-dedino vrelo. Bošnjaci su na taj način iz modernističkog vraćeni u predmoderno stanje. Današnji Bošnjaci koji su proizašli iz tog 20-godišnjeg eksperimenta su u identitarnom smislu stariji negoli Bošnjaci s kraja osmanske vladavine.
 
Na odmaku od Osmanlija nastao je moderni bošnjački etnički identitet, barem onaj u tadašnjim intelektualnim krugovima, koji je brzo usvojio tekovine evropskog racionalizma i prosvjetiteljstva za vrijeme austrougarske vladavine. Paradoksalna je činjenica da su se Bošnjaci samoblikovali kroz proces deosmanizacije i evropeizacije, dok Cerić ili Izetbegović među njima šire osmansko nostalgične ili turkofilijske fantazme. Cerić ne pokušava ništa drugo do ovladati bošnjačkim simboličkim kapitalom, uspostaviti kontrolu nad etničkim simboličkim imaginarijem, a na osnovama krajnje viktimizacije, klerikalizacije i getoizacije držati Bošnjake u stanju mentalne okupacije. Pritom, on preuzima modele uobličavanja kolektivnog identiteta od srpskih nacionalista, kako bi se nametnuo kao novi nacionalni otac, drugi Alija u Bošnjaka
 
DANI: Jedna od opasnosti tog kongresa, kako je istakao profesor Kurtćehajić, jeste najavljeno teritorijalno uvezivanje područja gdje žive Bošnjaci.
 
Enver Kazaz: Meni je od toga puno opasnija fobizacija Bošnjaka. Prema njoj oni treba da žive u stalnom strahu od nekog budućeg genocida. Na taj način se dva etnička susjeda određuje kao demonske neprijatelje koji dolaze iz budućnosti. Ta budućnosna fobizacija bi trebala eliti okupljenoj oko Cerića dati ulogu bošnjačkih ratnika budućnosti a ta se etnija što prije i što više militarizirati. To je polupismeno ugledanje na cionističke strategije militarizacije Izraela.
 
Takvu vrsta militantnoga tipa bošnjaštva Cerić je isticao nekoliko puta u svojim reisovskim istupima. Sjetimo se, on je vehabije nazivao novim, jakim muslimanima, nasuprot onim, jelte, tradicijskim, slabim, koji su sebi dozvolili luksuz da nad njima bude izvršen genocid. Potom je pri onodobnom otvaranje čapljinske džamije grmio protiv tradicijskog modela bosanskog interkulturalizma, šanerski vičući: Kome ba mi da se prilagođavamo, neka se oni nama prilagođavaju. Takav manipulator definira Bošnjake kao žrtve budućnosti.
 
Da bi pojačali svebošnjačku fobiju i emocionalizam, Cerić i njegovi kongresmeni govore o mogućem teritorijalnom povezivanju Bošnjaka. Nisam siguran da je u javnom prostoru na najbolji način prezentirana ta priča, ali nužno je podsjetiti da su i Zukorlić i Cerić više puta govorili o autonomiji Sandžaka i nužnosti formiranja nacionalne države za Bošnjake. Takve njihove izjave nedvojbeno asociraju na moguće ratne sukobe.
 
Cerić, jasno je to, sanja svoj bošnjački geto, svoj Bošnjakistan u kojem bi on bio neprikosnoveni i jedini vođa i u kojem bi Bošnjaci bili ne nacija, nego vjerska skupina kojoj bi se nametnuo teror teokratskoga društva. Otud je od vitalne važnosti da Islamska zajednica u BiH nastavi sa svojom depolitizacijom, koja je počela sa dolaskom gospodina Sakiba Softića na mjesto predsjednika njenog sabora, a za nadati se da će novi reis Kavazović biti vjerski vođa muslimana u BiH, te da će uspostaviti maksimalan otklon prema Cerićevoj praksi politizacije i ideologizacije islama.
 
DANI: U javnim istupima “kongresmena” dešava se izjednačavanje pojmova Bošnjački i Bosanski. Koliko je to opasno, prije svega, za same Bošnjake?
 
Enver Kazaz: BiH je imala nekoliko svojih povijesnih realizacija: srednjevjekovno kraljevstvo, položaj kolonije unutar Osmanske imperije, potom kolonije unutar Austro-Ugarske imperije, a onda pokrajine unutar Kraljevine Jugoslavije, te ravnopravne republike unutar SFRJ. Bošnjaci su, kao i bosanskohercegovački Srbi i Hrvati preko današnje realizacije BiH postali po prvi put u svojoj povijesti međunarodni, pravni, politički subjekt. To je najveći politički doseg njihovih povijesti. Ali, u SFRJ je ostvaren njihov civilizacijski maksimum koji teško da će biti ponovljen zbog izrazite kulturne getoizacije i arhaizacije i Bošnjaka, i Hrvata, i Srba u BiH. Sa dobijanjem suvereniteta i međunarodnog, pravnog, političkog subjektiviteta BiH, Bošnjaci su se u političkom smislu samooblikovali kao nacija.
 
Ukidanje razlike između Bošnjaštva i Bosanstva je isto toliko opasno koliko i izjednačavanje bosanskog srpstva sa RS-om. To je, dakle, identična pozicija kakvu srpski centralisti u RS-u provode negirajući konstitutivnost Bošnjaka i Hrvata u tom entitetu, jer se na taj način negira konstitutivnost bosanskih Srba i Hrvata u BiH. Takva vrsta retoričke manipulacije pokazuje da Cerić ne vodi računa o posljedicama svoga govora i da je njegov ideolog Muhamed Tunjo Filipović ontološki lažov, kako ga je davno odredio Vanja Sutlić.
 
DANI: Rasprave o terminima Bošnjak/Bosanac otvorene su i nakon najavljivanja popisa stanovništva u BiH. Zašto se uglavnom među Bošnjacima polemiše o tome?
 
Enver Kazaz: Zato što bošnjačke kulturne, akademske i druge elite ne znaju šta da urade sa svojim arhaičnim narativima kojima su gradili bošnjački etnokulturološki geto. Kriza tih narativa se pojavljuje kao lažna politička dilema. Bošnjaci su više nacionalno uobličeni zadnjim ratom i više su o sebi naučili iz Karadžićeve velikosrpske ideologije negoli od bilo kojeg tzv. bošnjačkog autoriteta. Taj identitet je ratom u nacionalnom smislu definitivno samooblikovan, pitanje je koliko će on biti unutar sebe pluralan, jer njegova pluralnost je preduvjet za njegovu dalju profilaciju i izgradnju, kao što je i preduvjet za njegovo uključivanje u tešku, neizvjesnu budućnost i Evropske unije i međunarodnog poretka kojeg razara niz kriza.
 
Potpuno je nevažno koliko će se Bošnjaka izjasniti kao Bošnjak, jer time njihova ustavno-pravna pozicija u BiH ne može biti dovedena u pitanje. Upravo suprotno, ako se zadrži ideja policentričnoga bosanstva, onda bi ono omogućivalo inkorporiranje i drugih etničkih skupina i drugih građana BiH u sebe kao državotvorni identitet.
 
Rekao bih da svi oni koji plaše Bošnjake da će ih biti manje na popisu, zapravo, rade protiv samih Bošnjaka i BiH. Jer, namjesto te lažne dileme, prava je koliko će Bošnjaka i Hrvata biti na prostoru Republike Srpske, odnosno Srba u Federaciji. Tom laži se prikriva druga velika laž, a to je ona o povratku Bošnjaka na teritorije sa kojih su protjerani ratnim etničkim čišćenjem. Nadalje, time se skriva nemoć bošnjačkih političkih elita da izbore punu konstitutivnost Bošnjaka u RS-u (Čović je već davno izdao Hrvate u RS-u) i da se riješi pitanje položaja Bošnjaka kao etničke manjine na teritoriji gdje su drugi etničke većine, ali i odnos Bošnjaka prema etničkim manjinama na teritoriji gdje su oni većina.
 
Sasvim je svejedno hoće li se na popisu 2,5 miliona ljudi izjasniti kao Bošnjaci, a recimo 500 hiljada kao Bosanci. Iz toga se ne može izvlačiti pravo na ustavnu prekompoziciju BiH. Ustavna kriza zemlje se tim lažnim dilemama miješa sa nacionalnim pitanjem, a posljedica je da oni koji se tobože brinu o Bošnjacima na budućem popisu ne vide da su svojim podržavanjem cerićevskih narativa Bošnjake getoizirali i isključili iz savremenosti. Svi ti kvaziintelektualci zarobljenici su kolektivno-autoritarnog koncepta nacije iz doba njemačkog romantizma, nesposobni da analiziraju dosadašnje vlastite uloge u nacionalnom autogetoiziranju i da na osnovu te analize iznađu narative bošnjačke, ali i bosanske budućnosti koja ne smije biti zasnovana na cerićevskom strahu, nego ne racionalnom definiranim alternativama. Bošnjaci danas žive u surovom etno-kapitalističkom društvu u kojem ih izrabljuju njihove tranzicijske elite. O tom društvenom problemu bošnjački dušebrižnici ne smiju ni zucnuti.
 
DANI: Spominjete ustavnu krizu. Nije li to Lagumdžija “riješio” potpisivanjem sporazuma sa HDZ-om?
 
Enver Kazaz: Sporazum Čović – Lagumdžija implicira unutar etničku nepravednost, da ne kažem rasizam, jer u njemu, kako reče Lagumdžija, glas Hrvata iz Hercegovina ili Bošnjaka iz Sarajeva vrijedi više nego onih sa nekih drugih područja. Po tom sporazumu Hrvati i Bošnjaci će na izbore izlaziti označeni različitim trakama na rukavu, kako bi se znalo ko su, a Hercegovci će imati najhrvatskije trake dok će npr. Tuzlaci biti bošnjačkiji od Bošnjaka u npr. Prozoru, Srbi iz Grahova srpskiji od Srba iz Sarajeva. Uz to, domovi naroda u parlamentu Federacije imat će moć svake moguće blokade. Definitivno smo tim sporazumom iz vizije evropske prešli u viziju zemalja tipa Istočni i Zapadni Timur.
 
Na drugoj strani sporazum Čović – Lagumdžija je ustavnu krizu sa razine Dejtonskog prebacio na razinu promjena Vašingtonskog sporazuma, što znači da je time legitimirana srbocentričnost RS-a, koja je kao entitet do maksimuma pravoslavizirana. To je konačni prelazak iz multietničke u troetničku državnu konstrukciju i najveće moguće asistiranje politici Radovana Karadžića koji je u ratu nastojao BiH podijeliti na tri djela. Uz to, ono što je Karadžić sanjao o teritorijalnoj podjeli zemlje Lagmdžija i Čović prebacuju u institucije sistema kako bi se ostvarila institucionalna getoizacija tri etničke skupine u Federaciji. To je i konačni trijumf liderokratskog političkog uma koji u svojoj društvenoj neobrazovanosti ne može izimaginirati nikakva druga rješenja osim onih segregacijskih koja se zasnivaju na tipično ovdašnjim verzijama rasnih teorija o nemiješanju krušaka i jabuka.
 
DANI: Što je Lagumdžija zaokružio sporazumom s Dodikom iz koga je proistekao set zakona upućen po hitnoj proceduri u Parlament BiH.
 
Enver Kazaz: To je sporazum u kojem se Lagumdžija i Dodik čuvaju Sanaderove i Miškovićeve sudbine. Lagumdžija i Dodik imaju u tom sporazumu samo jedan cilj: ovladati represivnim instrumentima sistema. Liderokratsko instrumentaliziranje tužilaštva nije ništa drugo do zaštita njih dvojice kao metafora sanaderizma i tajkunskog projekta privatizacije. Njihovi asistenti u tome su Čović, Radončić i Ljubić, koji bi mogli postati kolateralne žrtve dvojca Dodik – Lagumdžija. Ali, taj sporazum je dokaz da je Lagumdžija lutak, bošnjački Pinokio kojim upravljaju Čović i Dodik.
 

Potresi na bošnjačkoj političkoj sceni

Radončić će hapsiti Lagumdžiju
 
 
DANI: Lagumdžija je nametnuo sebe i Radončića Bošnjacima kao lidere. Radončić je godinama sa Dnevnim avazom bio blizak vladajućim bošnjačkim elitama s kojima se razišao kad je odlučio da sam postane vlast, a pred prošle izbore, sigurno je, nije mogao računati na glasove građanskog SDP-a. Je li Lagumdžija izvlačenjem iz mulja koji je stvorio s Avazom, Radončiću dao legitimitet?
 
Enver Kazaz: Radončić je vrlo zanimljiv. On je proizvod dvojice Izetbegovića koji su sa svojim saradnicima razvili neobegovsku strategiju privatizacije, prepisujući Tuđmanove teze o 200 porodica koje trebaju Hrvate voditi “bespućima povijesne zbiljnosti”. SDA je, dakle, stvorila svoju neobegovsku elitu gdje su simbolički predstavnici Radončić u medijskom i Fahrudin Rizvanbegović u akademskom polju, kao svojedobni ministar za mentalno obrezivanje i kulturu. Kad kažem mentalno obrezivanje namjerno se igram u jeziku da bih oslikao rizvanbegovićevski tip akademskog pseudoznanja u kojem se kvaziteologija pojavljuje kao bosanska epistemologija. Niko danas ne govori o tome da je taj univerzitetski profesor kreirao i potpisao odluku o segregaciji u školstvu i izmislio dvije škole pod jednim krovom.
 
Dakle, neka Bakir Izetbegović kaže javnosti kako, kojim sredstvima i na koji način je izumljen Radončić. Lagumdžija ga je, naravno, legitimirao. To je potpuno jasno. Međutim, moja teza je da će Radončić, jer inteligentniji je političar od Lagumdžije, možda ovoga u budućnosti i hapsiti. Ali, ako se pažljivo analiziraju Radončićeve promjene, jasno je da je on od krajnje rigidnog desničara uspio navući masku evropskog centralističkog liberala. Ne bi me iznenadilo da se ubaci u polje koje je ostalo prazno odlaskom SDP-a na desnicu. To znači da bi on mogao artikulirati ono što Lagumdžija nije radio – problem socijalne pravde i pravednosti entnokapitalističkog društva. Ali, najveća Radončićeva greška je ulazak u vlast. On je time svoju stranku osudio da u budućnosti ostane na razini koju je dobila na zadnjim općinskim izborima. Preko nje teško će moći preći. Da je ostao izvan vlasti, mogao je enormno politički rasti na kritici SDP-a i SDA. Ali, to znači da je bio žedan vlasti i da su to birači prepoznali na zadnjim lokalnim izborima.
 
Posebna priča su male opozicione političke partije nesposobne da se kritički pozicioniraju u odnosu na propali SDP i da artikuliraju viziju bosanskohercegovačke socijalne pravednosti i posttragičke multietničnosti. Od narednog kongresa SDA ovisit će mnogo šta u BiH. Ali, ako SDA ne održi kongres, Tihić koji je modernizirao tu stranku će gubiti politički autoritet, a ako ga održi i na tom kongresu pobijede radikalni desničari, kako bi se osvetili Radončiću, onda će se SDA vratiti tamo odakle je čupa Tihić. Elem, nalazimo se u strašno trusnom političkom trenutku, a potrese na bošnjačkoj političkoj sceni izazvao je jedan narcis, koji je pomislio da je mesija, a postao je Dodikov i Čovićev Pinokio.
 

Propalo društvo

Šta će učiniti Željko Komšić?
 
 
DANI: Ko bi po Vama mogao predstavljati političku snagu koja građanima na narednim izborima može ponuditi nešto bolje od ovoga što su im dali SDP-ovci?
 
Enver Kazaz: Živimo u kapilarno kontrolisanoj liderokratiji i partitokratiji. Sindikati su politički instrumentalizirani, medijska scena je urušena, akademska zajednica, čast prerijetkim izuzecima, nije ništa drugo do institucionalni oblik podaništva. BiH je u ovom trenutku gotovo potpuno propalo društvo. U njemu nema niti jedne univerzalne vrijednosti koja bi omogućila njegovo inkorporiranje u savremene civilizacijske tokove. Mi smo kao društvo izgubili i svoje znanje, i svoj identitet, i svoj simbolički kapital, a pitanje je šta uopće možemo očekivati od političke scene.
 
Propast usitnjene, tobože lijeve, opozicije, najočitija je u sujetama njihovih liderčića. Ona živi u iščekivanju: šta će učiniti Željko Komšić? Na taj način njega se gura u priču o novom opozicionom mesiji. A to je najopasnije za njega. Sigurno najmoralniji političar u BiH, on ima za naše uslove ogroman ugled u masama, prije svih onim bošnjačkim. Ali, ako ne okupi oko sebe valjanu intelektualnu zajednicu, bit će u opasnosti da ponovi sudbinu Zlatka Lagumdžije. Komšić je formatiran kao brend SDP-a. Sad on mora razviti ozbiljnu političku viziju, obnoviti poljuljanu naraciju o multietničkoj BiH i razviti program socijalne pravednosti u njoj. Ne znam da li su ljudi oko Komšića svjesni kako težak zadatak su sebi postavili. Kao njihov budući navijač, želim im sve najbolje, a Komšić bi morao graditi opozicioni front na bazi ujedinjavanja strančica koje glume ljevičarstvo. Lagumdžijin primjer autokrate koji je umislio da je ljevičarski mesija, nikad ne bi smio izgubiti iz vida, jer politika od mesija pravi ili povijesnu grotesku, ili povijesni iracionalizam.
 
 
Izvor: http://www.bhdani.com/