
Donosimo
dijelove poruke dr.
Tugomira
Alaupovića (1870-1958)
o nedjeljivosti Bosne i Hercegovine. Poruka je
napisana 1943, a naslovljena je „Jednokrvnoj
braći u Bosni i Hercegovini“. Napisana je u
Zagrebu i po kuriru upućena na oslobodilački
teritorij u BiH. Objavljena je dvanaest godina
kasnije (1955) u Dobrom pastiru. Čini se da je
danas aktualnija nego u vrijeme kad je napisana.
Pa zar nije dužnost
svakog čistog i neokaljanog brata i sugrađanina
našega da dobro promisli i razmisli, šta još
skora budućnost nosi nama, djeci i unucima
našim, zemlji i rođenoj grudi našoj. A ona je
danas razapeta na dvije strane. Otimaju se
gospoda političari, nacionalne imperijaliste i
šićardžije, koja li će rijeka i potok, dolina i
planina da nas rascjepi na dva komada i kome će
zapasti veći dio, kada se već ne mogu složiti –
kako no rimski vojnici za haljinu Isusovu – da
bace kocku i ona da odredi, čija li je ta
nesretna Bosna i Hercegovina u svojoj cjelini i
u svojim od vjekova utvrđenim granicama. U
fanatičnom nacionalnom zanosu i lažnoj vatri ne
vide i ne razumiju da Bosna i Hercegovina – već
i u vitalnom interesu i jedne i druge strane –
treba i mora ostati jedna i cjelovita u svojim
historijskim i dugim godinama utvrđenim
granicama...

Ove dvije pokrajine
[Bosna i Hercegovina] imaju sasvim svoj i
poseban geografski, geopolitički i društveni
značaj, pa ko i u čije ime ima pravo da ih
dijeli i cijepa? Tu su sva tri, jedino vjerom
rastavljena narodna elementa, našli svoju grudu
rođenu, srasli se s njom, srasli i odrasli jedni
uz druge, jedni s drugima. To bi morali držati
na umu svi, kojima ležu na srcu da se jednom
smiri i izmiri preostala slavenska oaza na
Balkanskom poluotoku od Crnoga do Jadranskoga
mora i da se za sva vremena stane na put
političkim imperijalistima i nacionalnim
fanaticima sa svih strana: zastarjelim
političkim partijskim programima i šupljim
deklamacijama; razlikama po vjeri i imenu;
mijenjanju i pomjeravanju pokrajinskih granica.
(...)
Duh starih ljudi i Bošnjana nije se ugasio kroz
tolike vjekove i patnje, čuvao je ponos i obraz.
Da ne bijaše u novija vremena unašenje
nacionalne mržnje i vjerske nesnošljivosti, ne
bi Bosna i Hercegovina nikada okrvavila tako
žalosno i neljudski ruke bratskom krvlju niti bi
se iko od priuba boljih građana polakomio za
tuđom mukom i imovinom. Prejak i usijan
nacionalni osjećaj – pa još kada nema solidnog
ni realnog osnova i temelja – opasna je stvar.
Lasno se izvrgne u krajnji fanatizam, u mrsku
nesnošljivost megalomaniju i maniju da je
proganjan. Kakvim je rodovima taj nacionalni i
vjerski fanatizam i manija rodio za ove
posljednje godine, znadete svi, osjetili ste
svi. Nema pera koje će to ikada opisati moći. Ni
najotrovnija fantazija ni satanizam nisu mogli
predvidjeti i pretkazati, šta je doživjela naša
tužna i crna sadašnjica.
Pa ni to nije dosta. Iz
sve proljevane krvi, razvaljenih sela i gradova,
popaljenih vjerskih svetišta, ... treba da se
Bosna i Hercegovina cijepa i komada. (...)
Griješili smo, ljuto
griješili i mi u Bosni i Hercegovini. Ne
griješimo više da barem svojim mladima udarimo
osnove i temelje za sretnije dane i za sretniju
i pametniju budućnost buduće zajedničke države.
Izvor:
http://prometej.ba/index.php/home-6/1282-pismo-tugomira-alaupovica-iz-1943-jednokrvnoj-braci-u-bosni-i-hercegovini