Donosimo dijelove poruke dr. Tugomira Alaupovića (1870-1958) o nedjeljivosti Bosne i Hercegovine. Poruka je napisana 1943, a naslovljena je „Jednokrvnoj braći u Bosni i Hercegovini“. Napisana je u Zagrebu i po kuriru upućena na oslobodilački teritorij u BiH. Objavljena je dvanaest godina kasnije (1955) u Dobrom pastiru. Čini se da je danas aktualnija nego u vrijeme kad je napisana.

 

 Pa zar nije dužnost svakog čistog i neokaljanog brata i sugrađanina našega da dobro promisli i razmisli, šta još skora budućnost nosi nama, djeci i unucima našim, zemlji i rođenoj grudi našoj. A ona je danas razapeta na dvije strane. Otimaju se gospoda političari, nacionalne imperijaliste i šićardžije, koja li će rijeka i potok, dolina i planina da nas rascjepi na dva komada i kome će zapasti veći dio, kada se već ne mogu složiti – kako no rimski vojnici za haljinu Isusovu – da bace kocku i ona da odredi, čija li je ta nesretna Bosna i Hercegovina u svojoj cjelini i u svojim od vjekova utvrđenim granicama. U fanatičnom nacionalnom zanosu i lažnoj vatri ne vide i ne razumiju da Bosna i Hercegovina – već i u vitalnom interesu i jedne i druge strane – treba i mora ostati jedna i cjelovita u svojim historijskim i dugim godinama utvrđenim granicama...

Ove dvije pokrajine [Bosna i Hercegovina] imaju sasvim svoj i poseban geografski, geopolitički i društveni značaj, pa ko i u čije ime ima pravo da ih dijeli i cijepa? Tu su sva tri, jedino vjerom rastavljena narodna elementa, našli svoju grudu rođenu, srasli se s njom, srasli i odrasli jedni uz druge, jedni s drugima. To bi morali držati na umu svi, kojima ležu na srcu da se jednom smiri i izmiri preostala slavenska oaza na Balkanskom poluotoku od Crnoga do Jadranskoga mora i da se za sva vremena stane na put političkim imperijalistima i nacionalnim fanaticima sa svih strana: zastarjelim političkim partijskim programima i šupljim deklamacijama; razlikama po vjeri i imenu; mijenjanju i pomjeravanju  pokrajinskih granica. (...)

 

Duh starih ljudi i Bošnjana nije se ugasio kroz tolike vjekove i patnje, čuvao je ponos i obraz. Da ne bijaše u novija vremena unašenje nacionalne mržnje i vjerske nesnošljivosti, ne bi Bosna i Hercegovina nikada okrvavila tako žalosno i neljudski ruke bratskom krvlju niti bi se iko od priuba boljih građana polakomio za tuđom mukom i imovinom. Prejak i usijan nacionalni osjećaj – pa još kada nema solidnog ni realnog osnova i temelja – opasna je stvar. Lasno se izvrgne u krajnji fanatizam, u mrsku nesnošljivost megalomaniju i maniju da je proganjan. Kakvim je rodovima taj nacionalni i vjerski fanatizam i manija rodio za ove posljednje godine, znadete svi, osjetili ste svi. Nema pera koje će to ikada opisati moći. Ni najotrovnija fantazija ni satanizam nisu mogli predvidjeti i pretkazati, šta je doživjela naša tužna i crna sadašnjica.

 

Pa ni to nije dosta. Iz sve proljevane krvi, razvaljenih sela i gradova, popaljenih vjerskih svetišta, ... treba da se Bosna i Hercegovina cijepa i komada. (...)

 

Griješili smo, ljuto griješili i mi u Bosni i Hercegovini. Ne griješimo više da barem svojim mladima udarimo osnove i temelje za sretnije dane i za sretniju i pametniju budućnost buduće zajedničke države.

 

Izvor: http://prometej.ba/index.php/home-6/1282-pismo-tugomira-alaupovica-iz-1943-jednokrvnoj-braci-u-bosni-i-hercegovini